Katedrala Svetog Vida Rijeka

# Katedrala Svetog Vida Rijeka

Kvarner

Rijeka

Pošalji svoj sadržaj

Komentiraj ili Nadogradi ovaj zapis, napiši novi. Registracija nije neophodna

Katedrala Svetog Vida Rijeka



Katedrala sv. Vida je zapravo crkva u Rijeci, koja je sagrađena kao samostanska crkva riječkih isusovaca. Sagrađena je na mjestu srušene crkvice posvećene zaštitniku Rijeke Svetom Vidu.

Gotov projekt za izgradnju ove crkve donijeli su isusovci, a izgradnja je započela 15. lipnja 1638. godine. U kamen temeljac isusovci su dali uklesati ime cara, rektora Kolegija, sudaca i rektora Vijeća i ime graditelja Francesca Olivieria. Gradnja ove crkve trajala je stotinu godina zbog mnogih prekida. Kupolu i oratorije za redovnike na prvom katu izgradio je arhitekt Bernardin Martinuzzi 1727. godine. Reprezentativna građevina u Rijeci ima dodirnih točaka s venecijanskom crkvom Sta Maria della Salute. Crkva Svetog Vida građena je sredstvima legata grofice Ursule Thanhausen i od prihoda Kastavske gospoštije koja je bila infeudirana riječkom kolegiju.

Unutrašnji izgled crkve sv. Vida



U unutrašnjosti crkve dominiraju impozantni stupovi što podupiru lukove kapela u kojima su smješteni višebojni mramorni oltari. Oltare su radili poznati barokni umjetnici oltaristi Leonardo Pacassi, Pasquale Lazzarini i Antonio Michelazzi, u periodu između 1696. i 1740. godine. Propovjedaonicu, djelo zrelobarokne umjetnosti, izradio je 1731. godine Antonio Michelazzi. Na glavnom oltaru izloženo je reinsko - gotičko Raspelo iz 13. stoljeća dok je oltar 1711. godine izradio kipar Pasquale Lazzarini. Sa strana oltara su kipovi Svetog Vida i Svetog Modesta. Izloženo Raspelo prati legenda koja kaže da je 1296. godine neki Petar Lončarić u ljutnji zamahnuo kamenom i udario Kristovo tijelo na Raspelu, koje je stajalo u trijemu pred starom crkvom sv. Vida. Iz tijela Kristova "kao iz živog mesa" potekla je krv, koja je sačuvana u ampuli. Od tada se u Rijeci stvorio kult "čudotvornog Raspela", koji su isusovci pojačali kao protutežu kultu Gospe Trsatske.

Izgled crkve se nakon 18. stoljeća nije bitno mijenjao. Bilo je nekih sitnih obnova, ali glavni oblik je ostao gotovo isti originalnom. Do crkve je 1727. godine podignut niski zvonik, preko čijega se prvog kata komuniciralo sa zgradom Kolegija. Nakon što je srušen Kolegij, ulazni portal je ukomponiran u novu kanoničku kuću. Arhitekt Bruno Angheben je 1933. godine zaklonio istočno pročelje zvonika.

Papa Ivan Pavao II. je 8. lipnja 2003. godine pred katedralom blagoslovio katedralni kaptol, svećestvo i prisutni narod.

20 godina trajala je izgradnja crkve



Izgradnja crkve sv. Vida, od temelja do kupole, trajala je 20 godina. Iz ugovora s Francescom Olivieriem vidi se da su isusovci već imali gotov nacrt koji je Oliveriu predao otac Bagno. Ne zna se točno tko je izradio nacrt tako osebujne crkve. Pretpostavlja se da je to bio isusovac, brat pomoćnik Giacomo Briano S. L, koji je 1633. godine izradio projekt za kolegijsku zgradu, a 1637. godine za crkvu. Projektirao je i monumentalnu baziliku u Kastvu koja nikad nije dovršena (Crekvina). Od njega potječe i nacrt za crkvu isusovačkog Kolegija u Trstu, kojoj je temelj postavljen 10. listopada 1627. godine, a predana je bogoslužju tek 1643. godine. Nacrti, sačuvani u fondu Isusovačkog arhiva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, nisu datirani pa ne znamo jesu li iz 17. stoljeća budući da su se oko 1725. godine izrađivali novi nacrti, a u 18. stoljeću crkva je podignuta za galeriju, te je dobila i veliku kupolu.

Materijali za izgradnju crkve



Isusovcima je bilo stalo da se crkva sagradi od što boljeg materijala. Budući da je okolica Rijeke bila bogata kamenolomima, otac Bagno je s klesarom Francescom Olivieriem obišao Martinšćicu, Mošćenice i kamenolom sv. Martina ne bili pronašao dobar kamen za izradbu pilastara. Uz Francesca Olivieria u kamenolomu je radio i majstor Luka i jedan "mladić". Izvađeni kamen Olivieri je barkom prevozio do Rječine. U potrazi za dobrim kamenom otac Bagno obišao je i Kastavštinu. Isusovce je zanimao kamen s mrljama primjerke kojega su donijeli Olivieriu.

Na kraju se Olivieri odlučio za kamenolom sv. Martina iz kojega je za sebe vadio kamen. Na Rječini je izgradio poseban uređaj za iskrcavanje kamena. U početku je radio sa svojim ocem, majstorom Lukom, jednim mladićem, radnicima i jednom ženom. Tek je treće godine bio zadovoljan kamenolomom i mogao je vaditi kamen za izgradnju crkve. Otac Bagno je u Francesca Olivieria dao izraditi sadreni model pilastara, a poslije i model u bijelom kamenu. Olivieri je izgradnju crkve napustio nakon tri godine rada na njoj.

Izgradnja crkve se oduljila, tako da su isusovci tek 1659. prenijeli Cudotvorno raspelo iz Crkve Sv. Roka u svetište nove crkve. Glavni je oltar bio privremen, i izrađen od drveta. Oltari sv. Ignacija i sv. Franje Ksaverskog završeni su 1658. godine, a posvetio ih je senjski biskup 1659. godine. Svi su ti oltari bili drveni, a tek se koncem 17. stoljeća, pod utjecajem mode mramornih oltara, počinju graditi novi, tako da su do 1740. godine svi oltari bili zamijenjeni mramornima.

Prvi mramorni oltar u crkvi sv. Vida izradio je 1696. godine majstor Leonardo Paccassi. Oltar su utemeljile obitelji d'Argento i Lazzarini. Međutim, bočni su se stupovi tijekom podizanja polomiti pa je Paccassi morao međašne profile i klade na novim podlošcima zamijeniti stupovima, skratiti crvene stupove i uskladiti ih s crnima. Oltar je bio posvećen Žalosnoj Gospi.

Isusovci su 2. travnja 1708. godine počeli pregovarati s Giovanniem Paccassiem o izradbi mramornog oltara za svetište, na koji se trebalo u posebnoj niši postaviti Cudotvorno raspelo. Nakon toga im Paccassi šalje više nacrta, da oni odaberu. Smatrao je da smještaj Raspela treba razriješiti u sklopu izgradnje cijelog oltara, a ne, kako su isusovci željeli, da se niša izradi neovisno o oltaru. Isusovci nisu sklopili ugovor s Paccassiem, nego su 1711. godine sklopili ugovor sa njegovim zetom Pasqualeom Lazzariniem, također goričkim majstorom oltara (Capo Mistro da Altari). Rektor je odabrao nacrt, i s Lazzariniem su dogovorene sve pojedinosti. Prema ugovoru, na oltaru su trebali biti kipovi sv. Vida i sv. Franje Ksaverskog, "zaštitnika grada Rijeke". Lazzariniu je za oltar trebalo isplatiti 750 dukata, a on ga je bio dužan o svojem trošku dopremiti u riječku luku do mjeseca rujna 1711. godine. Odatle je rektor Kolegija o svojem trošku trebao prebaciti građu do crkve. Isusovci su usto trebali osigurati zidare, željezo, vapno i sve drugo potrebno za podizanje oltara. Lazzarini je bio obvezan prisustvovati podizanju otlara, a uz njega je trebao biti klesar i glačalac mramora. Što se tiče arhitekture oltara, Lazzarini se pridržavao ugovora, ali je izostavio kip Marijina Uznesenja i kipove sv. Vida i sv. Franje Ksaverskog. Okvir oko Raspela napravljen je kao što je naznačeno u ugovoru, s glavama anđelića, kerubina i lišćem na podlozi od crnog mramora.

Pasquale Lazzarini nastavio je raditi na uljepšavanju svetišta, pa je 16. srpnja 1712. godine sklopio ugovor za izradu mramornog poda ispred oltara, od vratašca do stuba supedaneja i to od ružičastoga veronskog mramora, crnog paragona i bijeloga goričkog kamena. To je popločenje platila gospođa Antonia de Marotti. Lazzarini je od isusovaca primio 950 dukata "per pieno et totale pagamento". Iz te potvrde nije jasno da li je oltar poskupio ili je u tu svotu uračunato i popločenje poda. U venecijanskim lirama isplaćeno je Lazzariniu za izradu vratašca za tabernakul, pa je vrlo vjerojatno da ih je on dao izraditi u nekoga venecijanskog zlatara. Vratašca su stajala 43 venetske lire.

Početkom siječnja 1717. godine Pasquale Lazzarini nanovo sklapa u Gorici ugovor s isusovačkim prokuratorom, Augustinom Pallotom za izradu balustrade i kipova na glavnom oltaru. Ta je balustrada porušena, no sačuvana je njezina fotografija. Sa strane balustrade bili su prostori za vratašca. Balustri su bili od bijelog mramora s umecima od crvenoga francuskog mramora. Sa strana su bili pilastri sa šarama, a srednji je pilastar imao zeleni štit. Donji i gornji pojas ograde bio je od ružičastoga veronskog mramora. Lazzarini je trebao popločati prostor od vrata sakristije do grobnice, i to crnim i bijelim, dobro uglačanim četvorinama. Prema podacima iz tog ugovora, tek su 1717. godine dovršeni kipovi za glavni oltar. Prema ugovoru o izgradnji oltara trebali su to biti kipovi sv. Vida i sv. Franje Ksaverskog, međutim, u ugovoru od 1717. godine isusovci naručuju kipove sv. Vida i sv. Modesta, koji su i postavljeni na oltar. Za svaki je kip Lazzarini dobio 80 dukata, a za anđele pod menzom po 40. Sva su četiri kipa stajala 240 dukata. (Isusovci su bili dužni prenijeti građu od barke do crkve i osigurati zidare i žbuku). Rad je Lazzariniu plaćen u četiri obroka, od siječnja do 24. lipnja.

Dio troškova podmirila je Antonia Rusić de Marotti, pa je njezin brat biskup Marotti isplatio Lazzariniu u njezino ime 282 lire. Prema konačnom obračunu Lazzarini je za ogradu, popločenje prostora ispred oltara i kipove sv. Vida i sv. Modesta dobio ukupno 3552 lire. Mramor je dobavljao iz Venecije, odakle mu je dopreman u Cervignano.

Godinama je crkva stajala nedovršena, da bi oko 1724. godine, majstor Pietro Francesco Carlone, predložio i priložio i detaljan opis radova za podizanje kupole. Carlone je pomno pregledao stare nacrte i nakon toga napravio predračune. U to su vrijeme isusovci već potvrdili svoj ugled u Rijeci, obogatili su se od prihoda Kastavske gospoštije i velikih proštenja.

Danas možemo pretpostaviti da su isusovci, u želji da što više puka stane u crkvu sv. Vida, iznad kapela dali podići oratorije. Tu bi za vrijeme bogoslužja mogli biti i oni i njihovi studenti, i tako bi ostalo više mjesta za vjernike. Carlone je držao da je dozidavanje oratorija besmislica, jer kapele nisu bile dovoljno visoke, a time bi se oslabili i potporni zidovi. Stoga je savjetovao da odustanu od oratorija iznad kapela, a da u koru oratoriji ostanu, s time da se podupru gredama a balustri oboje kao kamen. Taj predračun nema navedenu godinu, no budući da 1725. godine arhitekt Martinuzzi spominje majstora Pietra, koji je započeo rad na dovršenju crkve, ali ga nije nastavio, možemo pretpostaviti da se Carlone nije suglasio sa željom isusovaca pa su oni odlučili uzeti drugoga majstora.

O izgradnji galerije (oratorija) i kupole počeli su pregovarati s arhitektom Bernardinom Martinuzziem iz Gradiške još iste godine (1725). Način izgradnje predložio je Martinuzzi te su mu isusovci, nakon što je predočio nacrte i nakon što su dobili odobrenje svojih glavara, odlučili povjeriti radove. Martinuzzi je već 1725. godine potrošio više od predviđenog novca, jer se pridržavao uputa Genove koji mu je savjetovao da sagradi što bolje zdanje. Isusovci su mu prigovarali da je mijenjao nacrte, no Martinuzzi je sve to pobijao. Želio je podići što veću crkvu, k tome monumentalna izgleda. U svojem obrazloženju navodi da je poslove na krovu započeo majstor Pietro (Carlone), ali ih nije dovršio. Iz Martinuzzieva predračuna vidljivo je da je podigao galeriju otvorenu prema unutarnjem prostoru s osam lukova između kojih je čvrst zid ojačan polupilastrima. Pilastri sežu do arhitrava na kojemu počiva kupola. Prema ugovoru, na vrhu kupole postavljena je lanterna. Martinuzzi je riješio problem vanjskih zidova podigavši ih za visinu galerija.

Kako se gradila crkva, usporedno su opremane i kapele. Tako ponovno susrećemo Pasquallea Lazzarinia kako pregovara s isusovcima o podizanju oltara sv. Ladislava i Sv. Stanislava. Rektor Kolegija Zlatoper sklapa ugovor 19. studenoga 1727. godine s Pasqualleom Lazzariniem. Oltar je u crkvi trebao biti postavljen u kolovozu 1728. godine. Ugovoren je za 900 fiorina, no održi li Lazzarini riječ i izradi ga do mjeseca kolovoza, dobit će još 120 fiorina. Oltar je trebao biti izgrađen od najboljega kararskog, francuskog, afričkog i paragonskog mramora. Na atici je predviđen žuti kristal oko kojega bi se rasporedile zlatne zrake. Veličinom je imao biti jednak oltaru sv. Ignacija. Lazzarini dodaje da će se taj oltar malo razlikovati od oltara sv. Ignacija, i to jedino podnožje i atika.

Uz goričke majstore, za crkvu sv. Vida radi i kipar Antonio Michelazzi iz Gradiške. S isusovcima je 5. ožujka 1731. godine ugovorio da će do Male Gospe izraditi propovjedaonicu od probranih vrsta mramora za 300 dukata, od kojih će 250 dobiti u obrocima, a ostalih 50 nakon obavljena posla. Usto je od riječke desetine dobio 25 spedija vina. U ugovoru su navedene sve pojedinosti o izgradnji.

Dvije godine kasnije Michelazzi dobiva drugu narudžbu za izgradnju oltara sv. Josipa. Sklopio je ugovor s rektorom Kolegija Odorikom Bonbardiem, da će izraditi oltar za 1250 dukata. Oltar je morao izraditi točno prema nacrtu, jedino je anđelića na atici zamijenio prikaz Svete Obitelji, a svetohranište klupice za svijećnjake. Taj je oltar trebao biti gotov u srpnju 1734. godine. Znamo da je za mramor rektor dao predujam u Veneciji u iznosu od 150 cekina. Nakon toga se novac isplaćivao postupno, tako da je zadnjih 200 dukata Michelazzi trebao dobiti kad oltar bude postavljen na svoje mjesto. Uz taj ugovor sačuvana je specifikacija vrsta mramora - afričkoga, francuskoga i kararskoga, s posebnom napomenom da mjere moraju odgovarati crtežu.

Pićanski biskup Franjo Ksaver Marotti sagradio je grobnicu u kapeli sv. Franje Ksaverskog i ostavio legat za izgradnju mramornog oltara posvećenoga tome svecu. Oltar je sagrađen 1740. godine, a oltar sv. Ivana Nepomuka podignut je posljednji, 1771. godine.

Prema dogovoru općine i isusovaca, stara zvona male crkve sv. Vida trebala su biti prenesena u zvonik nove crkve, da bi mogla zvoniti kad zatreba. Ta su tri zvona najprije smještena na privremeni drveni zvonik, sagrađen 1650. godine, a sadašnji je zvonik podignut 1727., kada je dovršena i kupola. Stari sat na zvoniku rad je ljubljanskoga glavnog majstora Baltazara Hoffmanna, iz 1746. godine.

Dođite u katedralu

Katedrala je otvorena za javnost:

Od ponedjeljka do petka - 06h do 17h

Subotom - od 06h do 12h

Nedjeljom - od 09h do 13h

Napomena: U lipnju, srpnju i kolovozu katedrala je otvorena za javnost od ponedjeljka do subote od 06h do 19h, a nedjeljom od 09h do 18h.


Katedrala Svetog Vida Rijeka
Prati nas na facebooku za više članaka o Hrvatskoj. Podijeli ovaj članak klikom na gumbe desno. Hvala
  Nadogradi ovaj zapis

Bio si na ovom mjestu? Podijeli s nama svoja iskustva ili fotografije.
Napiši svoju verziju članka. Nagrađujemo vlasnike apartmana.

Pišete kao gost. Registrirajte se ili prijavite i potpišite vaš tekst sa vašim imenom ili nickom i zadržite opciju editiranja unosa u bilo koje vrijeme.
Ako ste vlasnik apartmana koji je oglašen na rezerviraj.hr, link prema vašem oglasu će biti ispod teksta koji unosite kao nagrada za vaš trud.
Gost
odaberi sliku sa računala